Majstorica bajkovitih ilustracija

„Vrag je svuda. Kako kažu ljudi, vrag ne spava. Volim ga smjestiti negdje u krošnju. Vrašci su na slikama da bi bilo zanimljivije onome tko gleda i meni kada radim“, kazala je Cvijeta Job, jedna od onih umjetnica kojoj je ime nerazdvojno povezano s ilustracijom knjiga, ali i sa slavnim ocem Ignjatom. Da li je to prednost ili nedostatak, zauvijek ostaje otvoreno pitanje, no ono je samo po sebi često, bremenito i nosi pregršt sasvim osobnih implikacija. Važno je moći se othrvati jačim utjecajima i pokušati izgraditi svoju osobnost. U području likovnih umjetnosti ta sprega, iako učestala i uglavnom teška, u slučaju je Cvijete Job plodonosna, na vrijeme je uhvatila svojeg Kairosa i na njegovu pramičku odlepršala u začudan svijet bajki koji joj je odlično pristajao.

Tijekom djetinjstva mnogo je boravila u očevu atelijeru na njegov nagovor jer je bio bolno zabrinut za njezin život nakon smrti sina Rastka. „Moje djetinjstvo je bilo puno ljepote, ali ne i veselja. Vezano je posve uz mog oca... Jednom na terasi klečeći na betonu, nacrtala sam s laticom crvenog maka glavu djevojčice. Trag latice bio je ljubičast. Otac je skočio oduševljen i uzviknuo da i ja moram postati slikarica. Njegova se ljubav očituje i na potpisanoj fotografiji: Svome milom djetetu, ljubljenoj Cvijeti, pape.“

Naslovnica Šume Striborove Ivane Brlić-Mažuranić

Likovno izražavanje bilo joj je tako reći ponuđeno na pladnju i rano se okušala u vještinama u kojima joj je otac bio stalno ohrabrenje. S odrastanjem i potpunim opredjeljenjem za likovnost očev joj je utjecaj postao breme, bila je nesretna kad bi u njezinim ranim radovima vidjeli tek djelić snažna utjecaja velikog slikara. Brzo je spoznala svoje dosege i htijenja te smogla hrabrost za osobna istraživanja.

Mediteranski doživljaj svijeta

Prigodno navodimo naslov teksta Branke Primorac, 2003, Od oca pobjegla u minijaturu. Ignjat Job, slavni dubrovački slikar (1895–1936) završio je Visoku školu za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, jedan od nastavnika bio mu je Oton Iveković, s čijim se radom možemo pobliže upoznati na recentnoj retrospektivi u Klovićevim dvorima. Ignjat Job bio je majstor stiliziranog krajolika juga, poznat po primorskim temama: brodovi, jadranska sela, ratari i ribari u poslu ili na odmoru. Cvijeta govori: „Osnovna moja karakteristika koja se očituje u mom radu jest da sam Mediteranka i da je moj doživljaj svijeta i likovni izraz korjenito vezan na moje djetinjstvo na otoku Braču.“ Na Jobov rad imao je utjecaj Van Gogh po fakturi, ritmu kista i namazima boje. To je pak djelovalo i na Cvijetu, o čemu je sama svjedočila i zavoljela taj ritam i energiju poteza. Nažalost, sa tek navršenih dvanaest godina ostala je bez voljenog oca.

Diplomirala je slikarstvo 1951. u klasi Vjekoslava Paraća, također Mediteranca, rodom iz Solina. Time je očeva želja bila ispunjena. Već na drugoj godini studija započela je svoju dugogodišnju suradnju s nakladničkim kućama Novo pokoljenje, Mladost, Naša djeca. Započela je s izradom vinjeta i ornamenata za knjige namijenjene odrasloj populaciji (August Šenoa, Prosjak Luka), potom su uslijedile narudžbe za ilustracije: Puškinove priče Car Sultan, 1948, Bajka o ribaru i ribici; Andersonove bajke Zla kraljica i Carevo novo ruho 1949; Priče iz 1001 noći: Čarobni konj, Konjić Grbonjić, 1951.

Izd. Design Art, Zagreb, 2022.

Zanimljiva je okolnost da su se tada isticala tri jaka slikarska imena okušana i u ilustraciji: Vladimir Kirin, Andrija Maurović i Oton Antonini. Potraživši najsnažnije uzore u srednjovjekovnoj minijaturi i dobro proučivši iluminacije raznih manuskripata Cvijeta Job bila je na dobru putu. Našla je odgonetku uspjeha – njezini likovi nisu ni najmanje lijepi, dapače groteskni su, karikaturalni, ali sveukupni likovni sklop, bujnost narativa, ugodnost kolorita pa i vrlo uspjela kompozicija s (ne)brojnim likovima tvore poseban dojam. Otvorila je vrata maštanjima, pričama, nadogradila osnovne pripovijetke da bi potaknula fantaziju djece – svojih brojnih suvremenih i budućih konzumenata. Mnogi ljubitelji bajki iz šezdesetih godina prošlog stoljeća pamte te lijepe knjige uvezane u poseban papir – grubo strukturiran i ručno prešan – koji se doima poput pergamenta. Šarene boje, nosati Turčini, lepršave princeze, uzdignuti konjići, posebno brižno dorađeni inicijali u tekstu poznatih književnika, sve je to pridonijelo uspješnosti omiljene ilustratorice.

Zasluženo je 1952. primila priznanje za rad pod naslovom Konjić Grbonjić. Bila je to ugledna nagrada Vladimir Nazor, a ocjenjivački sud bio je više no meritoran: Kamilo Tompa, Raul Goldoni, Edo Kovačević. Autorica monografije Branka Hlevnjak navodi: „Sa preciznošću i dosljednošću nekog indijskog ili perzijskog majstora ona ostvaruje svoju neiscrpnu slikarsku fantaziju u vjernom predstavljanju one druge fantazije u tekstu. Vrijednost tih ilustracija je baš u tom potpunom prožimanju teksta i slike, pri čemu svaka komponenta samo dobiva.“ Vješto se koristeći zračnom perspektivom (Djeca božja Petra Šegedina) kreirala bi ptičji pogled, što je posebna poslastica za čitatelje, gledatelje, brojne mališane te otvara širinu horizonta sa zornim pogledom na cjelovitost radnje. Slikarica to povezuje s nadahnućem koji je crpila iz djela Petera Brueghela, stvarajući i otvarajući planove u kompozicijama brojnih ilustracija. Njezin vješt crtež zadržao je stanovitu naivnost prikazanja koji se približuje izvornom dječjem crtežu. Uslijedila su i međunarodna priznanja, na Sajmu knjiga za djecu u Bologni ilustriranim djelom Ivane Brlić-Mažuranić Šuma Striborova ušla je među dvadeset najljepših knjiga na svijetu.

Ilustracija iz knjige Ribar Palunko

Dobitnica brojnih priznanja

Na Bijenalu ilustracija za djecu u Bratislavi dobila je počasnu diplomu, a u Zagrebu tek osnovanu nagradu Grigor Vitez iste 1967. godine, ponovno za opremu slikovnice Šuma Striborova. U Leipzigu na Međunarodnom sajmu knjiga osvaja počasno priznanje za oblikovanje Ribara Palunka; International Board of Books for Young People of H. C. Andersen Award Yuri za ilustracije Najljepših priča I. B.-Mažuranić. Umjetnica je zadivljena začudnim svijetom Ivane Brlić-Mažuranić, a njezina je književnost možda i najveći mamac za ilustratora bajki na našem terenu. Tu se našla naša Cvijeta i donijela poveću nisku nadahnutih viđenja velike spisateljice. Teško je izdvojiti jedan rad kao najuspjeliji jer samo u pregrštu oslikanih korica knjiga (Čarobni konj, Bajke) te od prije spomenutih nagrađenih radova pa do niza raznolikih vražićaka koji lete na stranicama Brlićkine literature oni skaču, vesele se i divljaju u svom zanosnom ritmu.

Umjetnica Mediteranka često je boravila u Spliskoj na otoku Braču pa je načinila i nekoliko razglednica dražesnoga mjestašca. Pod naslovom Umro je don Drago na rivici Spliske vidi se nekad čuvena krčma Kod Tonča, a u radu Procesija vidimo skromne kućice kakve se nižu i u ilustraciji Sprovod, s povorkom koju čini niz groteksnih likova od svirača bande do dječurlije i bijelog psića u prvom planu uspješne vertikalne kompozicije.

Upadljiva je i držimo dobro odabrana naslovnica formatom nevelike monografije s otiskom rada Na groblju koji nas svojevrsnom mistikom te pomalo ispražnjenim i umirujućim kadrom uvodi u nadahnuto izmaštan bujan svijet Cvijete Job.

O radu Cvijete Job pisali su mnogi: Boris Vižintin davne 1956, naglasivši Cvijetin ekspresivan rukopis i harmoničnu paletu, Zoltan Gabor, kolega s Akademije koji je apostrofirao autoričin smisao za ironiju i grotesku, Radoslav Putar, koji je iznjedrio izvrsnu kritiku u povodu izložbe u Salonu Likum 1957. u Zagrebu, pa sve do najbrojnijih tekstova iz pera Branke Hlevnjak. O umjetničinu radu snimljen je i film Sunčane Škrinjarić.

Branka Hlevnjak i Rhea Ivanuš pišu: „Ljepota minijatura Cvijete Job izvire iz dubina izmiješanih svjetova, iz mašte, iz sanja, nada i stvarnosti, u kojoj vrašci postoje da bi mi bili, postali i ostali svjesni vlastite nesavršenosti, ismijali hinjenu ozbiljnost i prihvatili svoju prirodno vragolastu i prevrtljivu narav, te ostali otvoreni kritici i dobroti. To su razlozi koji opus Cvijete Job čine trajno aktualnim.“